Područje suvremenog hrvatskog industrijskog, odnosno produkt-dizajna, prilično je raznovrsno – riječ je o heterogenom fenomenu koji postaje sve teže jednoznačno interpretirati (ako je ikad i bilo moguće), prvenstveno stoga što o takvom dizajnu s nacionalnim predznakom možemo govoriti tek uvjetno (i nažalost, jako nategnuto) te ga je još uvijek prikladnije zvati produkt-dizajnom u Hrvatskoj, a ne obrnuto. Razlozi tome su mnogi, a najmanji među njima svakako nisu: a) nepostojanje službene strategije razvoja bilo kakvog dizajna na nacionalnom nivou, ne samo industrijskog i b) nepostojanje (više-manje) razvijene industrije koja bi takav dizajn poticala i proizvodila (zašto takve industrije u Hrvatskoj 2017. nema pa nema, osim svega par izuzetaka koji ipak nisu toliko snažni da bi uzdigli čitav lokalni produkt-dizajn s razine scene na onu tržišta, pitanje je kompleksno koliko i banalno te se njime ovaj put nećemo podrobnije baviti; dovoljno je još jednom ponoviti da su temelji koji su za tako nešto u Jugoslaviji postojali, u međuvremenu uspješno prokockani). Rezultat takvog stanja logična je pojava da su poduzetniji pojedinci i grupe među dizajnerima uzeli stvar u svoje ruke još od kasnih devedesetih godina (npr. Numen/For Use), potom urgentnije u dvijetisućitima, a pogotovo u ovom desetljeću, nudeći samoinicijativno svoje koncepte i prototipove proizvođačima na sajmovima po svijetu ili pak pokrečući vlastitu proizvodnju u suradnji sa stranim partnerima (npr. Grupa i njihovo poduzeće Grupa Design Products). U regionalnim okvirima, premda su nacionalna strukovna udruženja i srodni im NGO-ovi tijekom godina pokrenuli razne platforme za međusobno povezivanje produkt-dizajnera i osnaživanje njihova polja rada (što je definitivno imalo određenog efekta, barem simboličkog, te takve akcije i projekte ne valja podcjenjivati – treba se samo sjetiti utjecaja koje je dugogodišnja putujuća izložba Young Balkan Designers imala na portfelje svojih mladih sudionika), činjenica je da je većina autora i autorskih grupa bila najčešće prepuštena sama sebi, da se snalazi kako zna i umije, a pozitivno je iznenađenje bilo što je najupornijima i najtalentiranijima među njima (uglavnom se pokazuje da ove dvije osobine ne idu jedna bez druge) to počelo ići poprilično dobro.

Jedan od autora prisutnih u Hrvatskoj i regiji, ali istaknutijih u inozemstvu je Simon Morasi Piperčić (Varaždin, 1985.), koji od 2013. vodi istoimeni dizajnerski studio s dvočlanim timom i nizom suradnika, a bavi se širokim spektrom djelatnosti s težištem na dizajnu namještaja i pokućstva, zatim prostora, postava i instalacija te na dizajnerskoj konzultaciji, menadžmentu i umjetničkom upravljanju. Podrazumijeva se i polje rada neophodno za funkcioniranje gorespomenutih: istraživanje tržišta, strateško planiranje, razvijanje projekata i tome slično. Studio Simona Morasija Piperčića jedan je od najnagrađivanijih među hrvatskim akterima globalnog tržišta produkt-dizajna i dizajnerskih usluga, s priznanjima kao što su dvostruka Nagrada Red Dot (2013., 2015.), Nagrada za najbolji koncept na Izložbi hrvatskog dizajna 0910 (2010.), German Design Award za 2017. i mnoge druge. Ukratko, riječ je o jednom od najuspješnijih dizajnerskih studija u Hrvatskoj i regiji, no u čemu se točno sastoji njegova specifičnost? Čime su se njegovi proizvodi izdvojili i nametnuli na europskom i prekooceanskom tržištu? Kako je studio svojim pristupom i konceptima privukao međunarodne brendove? K tome, kako teče radni proces koji se dugoročno pokazao itekako funkcionirajućim te kako se mijenja i prilagođava od projekta do projekta, ovisno o tipologiji proizvoda, projektnom zadatku i svrsi koju valja zadovoljiti, a dakako i nadograditi? U tekstu ću se baviti kratkom analizom nekoliko ključnih projekata S. M. Piperčića nastalih od osnivanja njegova studija te pokušati interpretacijom njihovih karakteristika artikulirati zajedničke nazivnike rada autora i njegova tima, istodobno ih pozicionirajući u kontekstu bliskih im aktera hrvatske dizajnerske scene, pogotovo onih koji s njima dijele neke klijente i tipologije.

Dakle, projekti koji će nam u tome poslužiti pripadaju dominantnim tipologijama dizajna u opusu S. M. Piperčića i oni su sljedeći: Compound, prijenosni drveni stol za lako sastavljanje i rastavljanje; linija ojastučenog namještaja Convert s jednostavnim sastavnim elementima za kombiniranje u mnogo varijacija; Strain, kolekcija namještaja načinjenog od kombiniranih materijala, namijenjena opremanju interijera turističkog i/ili ugostiteljskog sadržaja i drugih; Rhomb, drveni stolac kompleksne konstrukcije i pažljivo planirane antropometrije, čiji je dizajn proizašao iz dugog ispitivanja dinamike sjedenja, također u kontekstu restorana i drugih objekata gastronomske provenijencije te naposljetku Endless i Moe I & II, slojevite svjetlosne instalacije nastale u suradnji s kolegom Vedranom Kolcem ― fleksibilne prostorne kompozicije sa širokom primjenom kao scenografije na različitim tipovima događanja (prije svega glazbenih), sposobne prilagoditi se različitim uvjetima prema principima site-specific oblikovanja.

Stol Compound prvi je projekt s kojim se S. M. Piperčić probio na stranim tržištima, a prvenstveno britanskom, budući da je naručitelj i proizvođač stola bila tvrtka Made, jedna od najvećih otočkih u području proizvodnje namještaja i pokućstva, s obzirom na to da svojim asortimanom pokriva sve temeljne elemente kućanstva osim bijele tehnike, kupaonica i elektroničnih uređaja (ne računajući rasvjetna tijela). Tvrtka se izdvaja time što računa na kupce mlađe generacije i srednje platežne moći, uglavnom pojedince i zajednice koji još nisu stabilizirali svoja primanja i prebivališta pa im česte selidbe nisu strane. Made stoga proizvodi vrlo lako prenosiv i složiv (ili sklopiv) namještaj, s dodatnom karakteristikom dostave izravno od proizvođača, bez maloprodajnih slojeva distribucije. Compound je projektiran još 2011. godine, prije nego što je Piperčić pokrenuo svoj samostalni studio, a sustavna proizvodnja započela je 2014. Projektni zadatak za S. M. Piperčića obuhvaćao je ciljnu skupinu potrošača kojoj se Made inače obraća te je prioritet bio projektirati povoljni dizajn čija će primarna vrijednost biti studiozno promišljena te ostvarena funkcionalnost iz koje proizlazi specifična sirova estetika šperploče s površinom prekrivenom crnim laminatom, jamcem elegancije proizvoda. Bridovi gradivnih elemenata stola zadržali su golu teksturu šperploče, tvoreći tako s ostatkom predmeta nepretenciozni i zanimljivi kontrast. Kako proizvodnja Compounda i dalje traje, lako je zaključiti da se radi o proizvodu koji je pronašao put do odabranih korisnika, pri čemu etička komponenta dizajna ostaje ispunjena ― u pitanju je inkluzivno nastrojen projekt dostupan većini pripadnika (ne samo) niže srednje klase, koji krasi bauhausovski osjećaj za lijepo.

S projektima kolekcije Strain, Convert te Rhomb stvari stoje nešto drugačije. Nastajali su praktički jedan za drugim, 2015. i 2016., a sve ih je od studija S. M. Piperčića naručila Prostoria, vodeći hrvatski i regionalni proizvođač ojastučenog namještaja, koja se sa stolcem Rhomb upustila i u zahtjevan rad s drvom, indirektno se nadmećući s bosanskohercegovačkim Artisanom, koji pak dominira u ovdašnjem korištenju tog materijala pri dizajniranju i proizvodnji namještaja. Premda znatno različiti što se tiče estetike i upotrebljenih materijala, Rhomb i Strain donekle su kompatibilni projekti jer im je osnovna svrha istovjetna ― riječ je o namještaju namijenjenom ponajprije opremanju interijera komercijalnih prostora, ponajviše turističkih i ugostiteljskih, premda podjednako dobro kotira među krajnjim korisnicima iliti sjedačima. Pritom je stolac Rhomb, dobitnik priznanja German Design Award za 2017., projektiran kao rezultat dugotrajnih istraživanja prirode i promjena sjedenja u situacijama koje bi se uglavnom mogle opisati kao temporalne, kada za razliku od sjedenja u masivnom, kućnom ojastučenom namještaju čovjek češće mijenja položaj tijela i svako malo traži onaj odgovarajući. Potraga je olakšana romboidnom strukturom naslona i rukohvata koja pruža mogućnost za različita poravnanja i načine sjedenja, od posve opuštenog do uspravnog i koncentriranog, a projektirana struktura ostvarena je raznovrsnim tehnikama savijanja i fiksiranja drvne građe koja je osim tehnoloških postupaka proizvodnje prošla i rukotvornu obradu, čime je Rhomb postao svojevrsni leksikon različitih pristupa proizvodnji namještaja od drva.

Strain i Strain Barstool, kao dio kolekcije namještaja za slične prostore, s Rhombom dijele osnovnu namjenu, ali ih razlikuje to što im je nosiva struktura metalna. Strain je također stolac ovjenčan mnogim nagradama (Red Dot 2015., njemačka nagrada Interior Innovation Award 2017., Nagrada Hrvatskog dizajnerskog društva u kategoriji produkt-dizajna na Izložbi hrvatskog dizajna 1516, 2016., itd.), dok Strain Barstool predstavlja proširenje njegova koncepta uključivanjem visokih barskih stolaca koji su zadržali osnovni vizualni identitet projekta i način konstrukcije, dok im je sjedeća površina drvena i ergonomski iznimno dobro prilagođena potrebama korisnika, prateći općenitu definiciju ljudskih stražnjica, što s barskim stolcima uglavnom nije slučaj. S druge strane, stolac Strain omogućava udobno zavaljivanje zahvaljujući velikoj elastičnosti sjedeće površine razapete između krakova jedinstvene nosive konstrukcije, čiji upečatljivi zavareni čvorovi tvore kičmu vizualne pojavnosti oba predmeta u seriji proizvoda. Sjedeću površinu čini nekoliko različitih materijala, poput fleksibilnih kožnih presvlaka, jastuka presvučenih pamukom, itd. Sve u svemu, opisani trojac namještaja predstavlja svojevrsni kontrast spram ranijeg projekta S. M. Piperčića i iskorak prema ekskluzivnijem razumijevanju dizajna namještaja, što govori o širokom dijapazonu studija i njegovu kapacitetu za rad na raznovrsnim projektnim zadacima u različitim kontekstima, od maksimalne iskoristivosti proizvoda s minimalnim ulozima do visokoprofitnih brendova koji se obraćaju užim krugovima kupaca (barem u Hrvatskoj i regiji).

S druge strane, projekt ojastučenog namještaja Convert, realiziran također za Prostoriju 2016., podrazumijeva dizajn više na liniji s njihovim ostalim proizvodima u tipologiji sofa, u kojima su se okušali i gotovo svi drugi renomirani domaći dizajneri i dizajnerske grupe s kojima tvrtka surađuje (Numen/For Use, Ivana Borovnjak i Roberta Bratović, Grupa...). K tome, riječ je o proizvodu s kojim se autor vratio u stanove, odnosno projektirao dizajn kojem su stambeni prostori prirodno, ako ne i primarno okruženje, pogotovo uzevši u obzir brojne varijacije komponiranja osnovnog elementa serije u jedinstvenu sofu ili kauč, koja predviđa i površinu namijenjenu odlaganju različitih lakih i prijenosnih predmeta, poput malih rasvjetnih tijela. Riječ je o dizajnu koji čini sastavni dio Prostorijinog poslovnog identiteta, dok ga drugi noviji opisani projekti nadograđuju i odvode u drugačijim, progresivnim smjerovima.

Na tom tragu, Moe I & II i Endless samoinicirani su eksperimentalni radovi potpuno različite tipologije, nastali 2011. i 2017. godine te razvijani u suradnji s kolegom Vedranom Kolcem. Od čiste dizajnerske igre pronašli su svoju razgranatu primjenu kao scenografije različitih vrsta događanja, među kojima prevladavaju elektronički glazbeni festivali kao što su zagrebački Illetricity u organizaciji kolektiva CFSN te pulski Outlook i Dimensions, koje hrvatska promotorska kuća Pozitivan ritam gradi sa stranim partnerima. Kuriozitet je da je ove prilagodljive site-specific instalacije koristila i glazbena diva Josipa Lisac na nekima od svojih koncerata posvećenih svom pokojnom suprugu, glazbeniku i skladatelju Karlu Metikošu. Obje instalacije sastavljene su od reduciranih geometrijskih elemenata načinjenih od jeftinih, dostupnih i ekološki prihvatljivih materijala, pomoću kojih se grade kompleksne apstraktne skulpture sposobne adaptirati se raznolikim nosivim konstrukcijama karakterističnima za pozornice glazbenih festivala. Varijabilan, ali dosljedan ritam ovih trodimenzionalnih kompozicija s dobrom dozom improvizacije u opcijama slaganja, analogan je pristupu DJ-a i producenata oblikovanju elektroničke glazbe koju također određuje znatna razina apstrakcije, kako u pogledu ritmičke i melodijske strukture traka, tako i palete emocija koje prenosi svojom zvučnom slikom.

Drugim riječima, riječ je o nekima od ponajboljih projekata proizvedenih u Hrvatskoj u tu svrhu u posljednjih nekoliko godina, čemu svjedoči i inozemna upotreba ovih instalacija na zbivanjima u Italiji i Njemačkoj. Pritom i ovi projekti zorno pokazuju raspon rada studija S. M. Piperčića, koji seže od suradnje s visokoprofitabilnim proizvođačima i brendovima u potpuno tržišnom spektru do projekata koji uz komercijalni karakter još uvijek čuvaju spone što sežu sve do njihovih supkulturnih početaka na hrvatskoj nezavisnoj kulturnoj sceni devedesetih i dvijetisućitih godina.

Otprilike u tom međukulturnom prostoru između elitizma i egalitarizma, ekskluzivnosti i inkluzivnosti, avangardnih eksperimenata i tržišne profitabilnosti nalazi se temelj indentiteta studija Simona Morasija Piperčića, koji je na osnovi portfelja individualnog, originalnog autora uspio izgraditi poziciju prepoznatljivu i respektabilnu u okvirima daleko izvan regionalnih, kombinirajući studiozno planiranje i poigravanje s pravilima tipoloških oblika i koncepata sa spremnošću na rizik baštinjenom iz pankerskih dana. Pristup je to koji S. M. Piperčića i njegov tim izdvaja iz niza studija na internacionalnoj sceni koji pokrivaju sličan raspon djelatnosti te utabava put prema njihovoj trajnoj prisutnosti u budućnosti.